Fondacija IPACC
“Institut za mir i suživot civilizacija”
Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Foundation IPACC
“The institute of peace and coexistence of civilizations , Sarajevo, Bosnia and Herzegovina

ISTORIJSKI ARHIVI O NAZIVU NARODA BOSANCI, A NE BOŠNJACI

 

Autor: mr.sci. Nurija Omerbašić

Osnivač i Predsjednik „Instituta za mir i suživot civilizacija“, Sarajevo

 

ISTORIJSKI ARHIVI O NAZIVU NARODA BASANCI, A NE BOŠNJACI

U ovom tekstu su dokazi iz ISTORIJSKIH ARHIVA, da se narod u Bosni, koji je imao posebnu duhovnost, poseban način življenja i upravljanja, nazivao BOSANCI , ne BOŠNJACI.

Godine 1166. godine Bosanci se u bizantinskoj carskoj tituli javljaju poslije Ugara a prije Srba, Hrvata iBugara.

Godine 1167. Carigradski patrijarh Mihajlo Antrijalski : “ I Hrvat i Bosanac neka budu upisani u tablice Romeja.”

Godine 1189. Bosanski ban Kulin izdaje čuvenu povelju koja je zapravo najstariji državni dokument što se tiče svih južnoslavenskih država.  Na njenom početku stoji “ + U ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Ja , ban bosanski Kulin…”

–Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. vijeka) u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh” spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.

Godine 1405. Tvrtko II : “U ovu nepravedni rat, Uchinih s gospodinom Hercegom i po svijetu s vlasteli Bosanscimi i vishe togaj, da je vidomo vsakome: Kto godi je Bošnjanin ali Kraljstva Bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovcaninu, volja na viri mu uzeto na gospockoj, a moze Dubrovcanin tozi istinom pokazati – da se ima Dubrovcaninu vratiti i platiti.”

–Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”

Tradicionalna titula “kralj Bosne” je kod Stefana Tomaša i Stjepana Tomaševića zamjenjena sa “kralj Bosanaca”.

Godine 1482. Petar Ohmučević: “Petar,istije Ohmućevića,po starini Bošnjanin,a radi nepovoljnog razumirja i pogube Bosanske,prišašćah njegovijeh starijeh – sad je Dubrovčanin,koji za milost njegove stare gospode složi i postavi ovo rodoslovlje,za slavu Bosansku i svakoga vridnoga Bošnjanina,dokole Bog dopusti i njegova sveta volja izvrši.”

Ivan Tomko Marnavić 1626. : “ učiniti u Iliriku osobu koja je vješta čitavom jeziku zemlje sa svim narječjima  i djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo potrebne knjige nego također i savjetnike , najmanje četvoricu, ito jednog Dalmatinca, jednog Hrvata, jednog Bosanca i jednog Makedonca ili Srbina.”

ILIJA GARAŠANIN u svom djelu iz 1844. godine, nazvano „NAČERTANIJE“, što je bio NACRT –Program nacionalne politike širenja Srbije na prostore Bosne. U „Načertanije“, pisac na više mjesta koristi izokrenuto ime naroda Bosanci u ime Bošnjaci za CJELOKUPAN narod u Bosni, dakle kao zajednički naziv naroda Bosne, bez obzira na vjeru, pa navodi da u Bosni žive Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti, Bošnjaci katoličke vjeroispovijesti i Bošnjaci islamske ili muhamedanske vjeroispovijesti.

Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881 godine ovaj jezik zvao bosanskim.

“Gramatika bosanskog jezika za srednje škole” nepotpisanog autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880 g.

Franjevci su 1894 g. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.

-Pravoslavni svećenik M. Busović tražio je 1690. od pape vjerske tekstove na Ilirsko-Bosanskom jeziku (in lingua illirica bosnese).

Pictorial history of the Russian War 1854 – 5 – 6: With maps, plans, and wood engravings, 1856: “ Moldavci, Vlasi, Bugari, Srbi, Bosanci, Hrvati, Crnogorci i Albanci su , do određenog stepena, različite nacije koje posjeduju sjećanja i tradicije iz sopstvene državne samostalnosti…”

The new American cyclopaedia: a popular dictionary of general knowledge, Volume 3, 1859. godine o populaciji Bosne: “  1852. godine je bilo 870.000 Bosanaca, 180.000 Hrvata, 145.000 Morlaka, 250.000 Turaka, 15.000 Grka, 12.000 Židova, 428.000 Vlaha, Mađara, Armena, Ilira, Italijana, Njemaca , Roma i ostalih raznih plemena…”. “Bosanci  prvenstveno pripadaju grčkoj i rimskoj crkvi iako su mnogi od njih sljedbenici Muhameda.”

The Dublin review, 1857. godine o manihejstvu: “ Ono je našlo svoj put kroz planine Haemusa  i među mnogim divljim plemenima slavenske rase, koja su se nalazila na južnom dijelu Dunava i uz obalu Jadranskog mora, pod imenima Bugara, Bosanaca, Hrvata i Dalmatina.”

Turkey: its history and progress, sir James Porter, 1854: “ Populacija europske Turske je uglavnom sastavljena od Slavena koji broje , prema turskim vlastima, do 7. 200. 000 ljudi ali prema drugima i do 9.000.000. Oni su sastavljeni od Bugara, Srba, Bosanaca, Hrvata u turskoj Hrvatskoj te Vlaha u Hercegovini.”

The Cambrian journal, Cambrian Institute, Tenby, Wales, 1862: “ Slavenska porodica uključuje Ruse, Litvance, Poljake, Srbe, Hrvate, Bugare, Bosance, dio južnih Venda, Vlahe i Bohemijance.”

The Nautical magazine, Volume 23,1854:” U to vrijeme, četiri Engleska rudara pripadala su poduzeću kao nadzornici domaćim radnicima; među njima se nalaze neki Poljaci i Mađari te nekoliko Srba i Bosanaca.”

Ibrahim Berbić 1893. godine na kraju Bosansko-turskog učitelja zapisuje da završava gramatikujugoslavenskog naroda: Bosanaca, Srba, Hrvata, Crnogoraca i Dalmatinaca.

Fra Luka Dropuljić  je prilikom putovanja u Carigrad 1845. godine napisao da ljudi od Sarajeva do Kratova “bosanski govore prifino”. Stjepan Verković preporučuje fra Grgi Martiću “ da sastavi bosanski narodni rječnik od svih stvarih i predmeta, kao što ga gdi od naroda nazivaju”. Kružić 1530. godine piše pismo Kacijaneru “bosniensibus litteris” Lišnjić 1672. godine tvrdi da “bosanički alfabet” potječe od sv. Jeronima  i Ćirila i Metodija.

Mihovil Pavlinović veli da je Anto Knežević “ sve jednako živio u samoj slavi svoje Bosne:

Uvodnik “Bosanskog vjesnika”, 1866. godina : “ Tok povjesnice pričislio je osmanskoj državi različite zemlje i narode; ovi su manjeviše svi zadržali svoje narodne osobitosti, pa i sami predjeli u kojima žive, ponajviše su kao geografsko-istorični pojmovi stupili u sadašnjost. I Bosna je ovu istoričnu individualnost pri svim promjenama vremena zadržala, i njena prastara narodnost ovdje je preživjela bure prošlosti. Bosanski narod izražava narodnost u potpunom smislu, koja nije samo genetična nego i istorično spojena sa ovom zemljom, i nju ograničavajući takođe njom ograničavana , ostala je nepovređena različitošću vjeroispovjedi.

Massieu de Clerval u svom izvještaju o Bosni u 19. vijeku navodi sljedeće: “ Nema u Bosni, kao u drugim provincijama otomanskog carstva, mnogo rasa duboko podjeljenih jezikom i običajima, odbojnih po prirodi i nepomirljivih, što koegzistiraju na istoj teritoriji, bez ikakvog mogućeg jedinstva.  U ovoj zemlji je samo jedna rasa, posve homogena ; religija je jedino ta koja je dijeli . Da postoji za tu slaveno-bosansku rasu pokretač jači od vjerskog razdora , njeno ujedinjenje odmah bi bilo gotov čin. To ujedinjenje je ovdje utoliko bolje pripremljeno što pojedine konfesije nisu kantonizirane u tome i tome kraju zemlje , nego su izmješane na svim linijama. Može se, istina, zapaziti da muslimani prvenstveno stanuju u gradovima; da grci dominiraju na istoku pokrajine, u Raškoj i u brdskim krajevima. Ova zapažanja nisu apsolutna : sreću se često miješana sela, gdje grci, muslimani i katolici žive jedni pored drugih i često u vrlo dobroj harmoniji, kada podbadanja izvana ne bude fanazizam i pitanja religiozne časti. Osjećaj zajednice  koji je u stanju ove ljude sjediniti već postoji i treba ga samo razviti. Štaviše, sve razlike mogu nestati . Musliman, katolik i grk podjednako osjećaju ljubav prema svom rodnom tlu. Oni se podjednako ponose svojim imenom Bosanaca. To ime podsjeća muslimana na učinjene usluge carstvu od strane njegovih zemljaka, na privilegije koje su oni primili od sultana; na slavne ljude koje je dala ova pokrajina.

„Taits Edinburgh magazine“ , W.T, C.I.J., 1848. godine: „ Bugari i Srbi, iako prirodno ratoborni kao Bosanci, su de facto miroljubivi.“

„Chambers encyclopaedia“, 1868. godine: „Populacija se sastoji od Bosanaca,Hrvata, Morlaka, Crnogoraca, Turaka, Njemaca, Ilira, Dalmatinaca itd.

„The Turkish empire: in its relations with Christianity and civilization“, 1862. godine: „ U ovome se Bugari samo pokoravaju tendenciji koja je manje-više operativna u svim kršćanskim nacijama Turskog carstva. Bosanci, Moldavci, Vlasi i Srbi napreduju prema odvajanju od Bizantije.“

„Austria, Vienna, Hungary, Bohemia and the Danube, Galicia, Styria, Moravia, Buckovina, and the military frontier“, J.G. Kohl, 1843. godine: „Mađari svih mogućih varijacija, Rusi, Slovaci, Srbi, Vlasi, Hrvati, Slavonci, Dalmatinci, Italijani, Grci, Armeni, Židovi, Cigani, Bugari i Bosanci su nacije s kojima smo se sreli tijekom našeg puta kroz Mađarsku.“

 

„Journal of the Royal Statistical Society“ ( Velika Britanija), 1865. godine:„Albanci, Bosanci i Cigani su podjeljeni između muslimanskog i grčkog ubjeđenja ali oni nisu Turci.“

„Canada under successive administrations“, David Urquhart, 1839. godine: „ Zamislimo da su Turci potpuno uklonjeni sa terena i da su ove zemlje ostavljene samo njihovim kršćanskim stanovnicima. Imali bi pet miliona Vlaha i Moldavaca, šest miliona Bugara, dva miliona Srba i Bosanaca…“

„Austria: containing a description of the manners, customs, character and costumes of the people of that empire“, Frederic Shoberl,1828. godine: „Stoga dijalekti Rusa i Kozaka malo variraju od onih kod Bosanaca i stanovnika Dubrovnika čiji se jezik naširoko razlikuje od jezika njihovih susjeda – Dalmatinaca i stanovnika Karniole. Na isti način  se Ruski jezik razlikuje mnogo od Poljskog jer su Rusi susjedi te nacije kao što su Bosanci susjedi Dalmatinaca.“

„An abridgement of universal geography“, Adriano balbi, 1835. godine:„Slavenskoj rasi pripadaju Bugari, Bosanci , Crnogorci i Srbi u turskoj Dalmaciji“

„Slavenska rasa obuhvata Ruse, Poljake, Litvance, Bohemijance, Srbe, Bosance, Dalmatince, Bugare…“

„The Edinburgh gazetteer, or geographical dictionary“, 1822. godine: „Sadašnji jezik Ilirije je slavenski koji se ponešto razlikuje u različitim provincijama; Bosanci ,navodno, govore ovaj jezik sa najmanje odstupanja od njegove originalne forme“

„The Leisure hour“, W.H. Miller, J. Macaulay, W.Stevens, 1876.godine: „Bosanci su zajedno sa svojom slavenskom braćom uzeli učešće u velikoj bici na Kosovu i borili se protiv osmanskih snaga 1389. godine…“

U magazinu „Progress“ ( S. Fallows, E.A.Reed,E. buckley,R.T.Ely, UA, 1895) stoji da su Slaveni „ predstavljeni drevnim Sarmatima te modernim Rusima, Poljacima, Bohemijancima, Srbima, Bugarima, Bosancima i Hrvatima“.

Europe, past and present, 1850. godine: “ Velikoj porodici odnosno plemenu Slavena pripadaju Rusi, Poljaci, Srbi, Bosanci, Bugari,Hrvati , Slavonci , Bohemijanci itd.”

Cyclopaedia of biblical, theological, and ecclesiastical literature, 1868. godine:“Novi alphabet, po njemu nazvan Ćirilicom, je usvojen od strane većine istočnih Slavena (Bugara, Srba, Bosanaca, Slavonaca, Rusa, itd.).”

Poslije objave „NAČERTANIJE“, počinje da se upotrebljava naziv Bošnjak, umjesto Bosanac u napisma na prostoru Srbije.

Austrougarska monarhija, je zlonamjerno podstaknula Bosance islamske vjeroispovijesti da prihvate naziv Bošnjak, umjesto Bosanac. A kad su pristali na prevaru da se nazivaju Bošnjaci, Austrougarska monarhija je internom naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4. X. 1907. godine zvanično ukinula BOSANSKI JEZIK. U naredbi od 04.10.1907. godine, izričito se zahtjeva da se “zemaljski jezik” (Landessprache) ima svuda službeno nazivati “srpsko-hrvatskim,” odnosno “hrvatsko-srpskim.”

Tako  „Zabavni i naučni list “Neven” , 1855. : “ Pod vladikovanjem Dimitrovića u Hrvatsku su nanovo dolazili Srbi i Bošnjaci imajući Simeona Vratanju za nastojnika u crkvenih potreboćah.”

Ali, nisu svi odmah prihvatili naziv Bošnjak. Tako Fra Anto Knežević je ustvrdio povodom hrvatskog svojatanja bosanskih katolika da se oni “kao Bosanci imaju mnogo većim slavama ponositi nego kad bi bili Hrvati”.

The Living age , Volume 36. Littell, son & company, 1853: “Stanovnici turskih i austrijskih provincija na donjem Dunavu uglavnom pripadaju slavenskoj rasi. Austrijski južni Slaveni , odjeljeni od Bohemijanaca ( Čeha) i Poljaka, broje  4.500.000 duša pod imenima Srba, Slavonaca, Hrvata, Venda, Morlaka ( Vlaha) itd. od kojih je većina odjeljena , samo fiktivnim granicama , od turskih Slavena pod imenima Srba, Bosanaca, Hrvata, Crnogoraca itd. “

Poland, Russian and the western powers. A memorial, historical and political, addressed to the British and French nations by general L. Mieroslawski, 1855: “ U prisustvu te etničke oluje koja  bi podigla Bugare, Srbe, Bosance i Crnogorce protiv turske dominacije – 17.000.000 Galicijanaca, Slovaka, Srba, Moravljana, Bohemijanaca, Hrvata, Dalmatinaca i Ilira bi ustalo protiv Austrije…”

Die Neugestaltung von Deutschland und die Schweiz , Part 2.  Orell, Füssli, 1844: “ Nije neobično čuti ih kako mire Hrvate, Slavonce, Bosance, Dalmatince, Srbe, Crnogorce i Bugare i onda upoređuju tu masu Slavena sa tri ili četiri miliona Mađara ponosno se  pitajući zašto bi negirali svoj jezik i porijeklo jer to Mađari zapovijedaju. “

On the relation of the Slavonians to the other Indo-European nations, W S Lach-Szyrma, 1864: “Slaveni su uglavnom podjeljeni u 4 velike narodnosti od kojih svaka koristi poseban dijalekt a to su Rusi, Lesi, Česi i Srbi ili, kako bi ih trebali zvati – Ruteni, Poljaci, Bohemijanci i Srbi a pored njih su manja plemena kao što su Slovaci, Iliri, Dalmatinci, Bosanci i Bugari. “

A dictionary, geographical,statistical,and historical: of the various countries,places and principal natural objects in the world, volume 1, J.R. McCulloch,1841 : “ Stanovnici Dalmacije su Slaveni  i pripadaju istoj rasi kao  Hrvati, Srbi i iBosanc.”

A descriptive atlas of astronomy and of physical and political geography, 1850. godine u poglavlju u europskom dijelu Otomanskog carstva: “ Uključujući provincije, populacija cijele države navodno prelazi 12.000.000 i sastoji se od osmanske rase, koja je brojčano mala ali politički dominantna, slavenskih rasa Moldavaca, Srba, Bugara, Bosanaca i Hrvata te grko-latinskih rasa Grka, Vlaha i Albanaca. “

The Saturday magazine, Littell & Henry, 1821: “ Osim samih Turaka, europsku Tursku nastanjuje pet različitih nacija – Grci, Albanci, Vlasi, Bugari te slavenska plemena koja žive u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj. Grci broje do, otprilike, dva miliona; Vlasi ( uključujući Moldavce) prema Thorntonu broje 1.000.0000 a prema  Wilkinsonu 1.500.000; Bugari, sudeći prema teritoriji koju zauzimaju, broje do 1.500.000; Albanci do milion; na Srbe, Bosance i Hrvate otpada još milion…”

The Christian pioneer, ed. by J.F. Winks, Joseph Foulkes Winks, 1870. godine, dio o stanovništvu europske Turske: “ Gohlert ostale ( one koji nisu Turci) dijeli ovako : Bugari 4.000.000; Vlasi 4.450.000; Grci 1.200.000; Albanci 1,500.000; Bosanci i Hrvati 1.110.000; Srbi 1.500.000;…”

English retraced, or, Remarks, critical and philological: founded on a comparison of the Breeches Bible with the English of the present day, 1862: “ Slavenski jezik, koji je najrašireniji u Indo-germanskoj ( ?) porodici, se govori na području od Pacifika na istoku do Baltika na zapadu i od Arktičkog mora na sjeveru do Jadranskog mora na jugu. U Europi ga govore Rusi i Rusini, Bugari, Srbi, Bosanci, Dalmatini, Hrvati, Vendi i Sorbi u Lužicama i Saksoniji, Slovaci u Mađarskoj, Bohemijanci ( Česi), Moravljani, Poljaci i Šlesi. “